U filmu Playtime, kritičnom komentaru novovjekovne vjere u nezaustavljivi tehnološki razvoj kao napredak čovječanstva sam po sebi, Jacques je Tati 1967. godine prikazao suvremene putnike, turiste i druge ljude koji koriste javni ili osobni prijevoz. Ključni je motiv putničkog Babilona probijanje kroz labirint odraza i reflektiranih odraza na zrcalnim površinama prijevoznih sredstava i modernih arhitektura. Film je nastajao gotovo cijelo desetljeće i za kulise je iskorišteno oko 1200 kvadratnih metara stakla; stoga ne čudi da je Tatijev putnik u njima zarobljen. Iako su prometna sredstva sve transparentnija, još su uvijek krletke koje čovjeka ne okuju samo fizički, već je ulovljen upravo u sjaju njihove prozirnosti. Zato gospodin Hulot opipom traži put kroz prostore varljivih prikaza i odraza koji se manifestiraju kao prividi, prijevare i utvare.
Kolažirano kadrirani snimci Romine Dušić svjedoče da je u prijevoznom sredstvu svatko sličan gospodinu Hulotu. Prirodno percipiranje svijeta prilagođeno je brzini čovjekovog hoda ili trka. Svakim danom učimo veću brzinu koja neprestano mijenja percepcijske mehanizme. Kutovi gledanja mijenjaju se prebrzo da bi ih se razumom pratilo, određivanje uporišne točke položaja tijela zahtijeva periferno viđenje, oblici se statičnih stvari zbog našeg kretanja mijenjaju, brzina ih zamagljuje i slično. Prozori su prijevoznih sredstava površine koje, poput Magrittovih slika, odražavaju izvanjski prostor i istovremeno, hvataju na sebe obrise unutrašnjosti, a u posebnim prilikama čak zrcale izgled vanjštine koji upada kroz otvore suprotnih strana. Putnik je uhvaćen u kaleidoskop brzo mijenjajućih nematerijalnih odraza, koji mu odmiču uporišne točke koordinata po kojima je naviknut orijentirati se. Već sama, jednostavna činjenica da, kad iz zaustavljenog vlaka primijetimo vlak koji se pokraj nas počinje kretati u suprotnom smjeru, na nekoliko trenutaka ne znamo koji se vlak kreće, svjedoči da je naše osjete, unatoč svim suvremenim iskustvima, još uvijek lako zavarati.
Romina Dušić dokumentira osjetilne iluzije koje prouzrokuju zrcalne površine. One su klopka za oko, u njima se naš pogled gubi i kada druga osjetila ostanu bez uporišta, čovjek je zarobljen. S takvim se simboličnim raspoznavanjem njene fotografije mogu uvrstiti u onaj red umjetničkih, posebno filmskih, likovnih i literarnih djela koja proizlaze iz kontradiktorne metafore s kojom se poistovjećuje putovanje – po svojim značajkama ono je oslobađajuće ponašanje i s druge strane, čovjekova istovremena zarobljenost. Ta metafora, naravno, ne iznenađuje kada se odnosi na antropološko objašnjenje nužne koegzistencije slučajnih i organiziranih putnika, «osuđenih» na zajednički boravak u prostorno ograničenim prijevoznim sredstvima ili zastojima prometa. Pri svakodnevnom su odlasku ili povratku s posla ili organiziranim putovanjima osjetila već tako otupjela, da više ne djeluju ni zrcalne slike. Ljudi strme pred sebe, ne trzaju na bljeskove, zanimljivost i ljepota su previđeni i konačno se ne zamjećuje čak niti vlastiti odraz.
Srećom je Romina Dušić ostala osjetljiva upravo na takve skrivene poglede i kratke odbljeske, nad kojima se uvijek oduševljavaju djeca; odrasli su ih se iz pristojnosti odrekli jer su višeslojni odrazi na zrcalnim površinama, postavljeni paralelno ili pod različitim kutovima najfiniji, ali i najbesramniji voajerski dispozitiv. Ono što nam otkrivaju uvijek je višeznačno jer nam ne pokazuje linearnu istinu. Otvaraju vrata imaginaciji, osudi, sramu, ponekad i zgražanju, moguće i želji. Neočekivani odbljesak, naime, nestaje jednako brzo kao što se i javlja, izgubi se, i slika se promijeni, nestane ili pretvori u svoju suprotnost; to što nas je možda privuklo, sada nas odbija ili se pak nešto ružno za tren pretvori u lijepo. Skriveni pogled u kojem smo vidjeli drugog kradomice i samo na tren može fiksirati samo mehanički snimak. U tome je sličan bajci i magiji i veseli me što se autorica ne želi toga odreći.
Jure Mikuž
