Memoriranje je usko povezano sa medijima koji nam omogućuju da protežnost vremena učinimo vidljivim. U tom su smislu mediji matrice iz kojih se mogu iščitati vremensko – prostorni odnosi unutar društva, a na temelju toga i sve ostale prakse. Materijalni radovi svih epoha su na neki način oblik sjećanja, mijenjali su se u odnosu na ponašanje društva i društvene slojeve.
Budući da se u današnjoj zapadnoj kulturi upravo preko oka vrši kolonizacija organizma, pa tako i čovjekove energije, važno je ukazivati na mehanizme koji to omogućuju. Ako neposredno promatramo situaciju nastalu u elektronskoj i digitalnoj kulturi u zadnjih nekoliko desetljeća, ili kroz kritičku literaturu koja analizira problematiku digitalne produkcije, možemo opaziti promjene s dalekosežnim posljedicama. Razvoj različitih oblika promatranja u prostoru, u povezanosti sa ljudskom percepcijom, briše granice između realno doživljenog i medijski usađenog.
Sjećanje je svojevrstan indeks doživljenog i na njega se oslanjamo onda kada provjeravamo iskustva. Ako se nečega sjećamo, znači da smo doživjeli. Međutim, sjećanja ne proizlaze isključivo iz životnih iskustava, već uključuju i usađene medijske slike. Granice između realnih i simuliranih sjećanja su nejasne; mješavina sjećanja proizvodi usporedne pojave te utječe na ljudsko tijelo i njegovu autonomiju. Sjećanje je u tom slučaju odvojeno od doživljenog, a jednako utječe na čovjekovo ponašanje te uvjetuje djelovanje.
Digitalni mediji djelujući na memoriju sa svojim specifičnim karakteristikama i dinamikom, mijenjaju i odnos do prostora i vremena, te utječu na socijalnu koheziju.
Moć medija da producira iskustva i sjećanja nikada doživljenog, oblikuje i povlaštene prostore, odnosno poligone za produkciju identiteta. Slučajevi kada se identificiramo sa sjećanjima na događaje koje nismo doživjeli mijenjaju našu povijesnost i otvaraju mogućnosti za skupinsko uvjetovanje.
Važno je naglasiti da je privikavanjem na takvu situaciju sve teže dovoditi u pitanje perceptivne mehanizme čovjeka. Posebno zato jer se vizualne slike poklapaju sa tendencijom perceptivnih mehanizama da nas opskrbljuju sa stabilnom slikom, odnosno glasom ili drugim osjetom. Upravo je u ovo vrijeme, dok trenutni oblik ekonomije, poduprt digitalnom produkcijom guta fizički prostor malih zemalja, potrebno uvijek iznova naglašavati prirodu percepcije i ukazivati na primjere konstrukcija željenih informacija i programa poželjnih medijskih slika te utvrđivati koja strana ustvari informaciju plasira.
Ako je medijska kompetentnost rezultat naučene sposobnosti objektivizacije datog medija, onda je u slučaju digitalnih, posebno virtualnih medija taj mehanizam oslabljen. Danas slike i informacije gube vjerodostojnost, a tako i sposobnost povijesnog sjećanja i svjedočanja. Izgleda kao da je računarska oprema posljednje odlagalište slika i informacija. Kako će neko društvo znati prizvati u sjećanje određene informacije, ovisno je o tome kakvim arhivarskim i sigurnosnim sustavima raspolaže.
